U društvu s našim igračima: Vučina Ščepanović

Naše novinarke Gloria Krišto i Ivana Čuturić ovog tjedna bile su u društvu jednog od najiskusnijih Plemića, Vučine Ščepanovića, a što im je on rekao o svom profesionalnom i privatnom životu, pročitajte u nastavku.

Prije svega, reci nam nešto o svojoj dosadašnjoj karijeri?

- Moji prvi nogometni koraci bili su u mom rodnom mjestu – Kosovo polje, nadomak Prištine, gdje sam se kratko zadržao u njihovoj nogometnoj školi. Poslije toga uslijedio je poziv tadašnjeg trenera Prištine Duška Perovića da se priključim tom klubu i to su neki ozbiljniji početci moje karijere. Nakon Prištine uslijedio je poziv Crvene Zvezde, međutim, nisam se snašao. Slijedi odlazak u Bečej, gdje sam i debitirao u seniorskoj konkurenciji, zatim u Smederevo Sartid, nakon čega sam prvi put došao u Slaviju. Uslijedio je poziv ukrajinskog Krivbasa, nakon čega sam još igrao za beogradski Hajduk, Vardar, Slaviju i Sarajevo, a u Zrinjskom sam već dvije godine.

Zašto si se odlučio za nogomet?

- U početku sam trenirao košarku i džudo, smatrao sam da sam više nadaren za te sportove nego za nogomet. Zapravo uopće nisam pridavao pažnju nogometu, ne znam niti sam iz kojeg razloga. Međutim, poslije prvog treninga rodila se ljubav prema tom sportu, kojem sam se onda u potpunosti predao.

Što za tebe znači biti nogometaš?

- Koliko ima lijepih stvari, toliko sigurno ima i loših. Izgubiš neka prijateljstva, nikada nisi u svom gradu, rijtko viđaš prijatelje a s kojima si odrastao. Ali sve ima svoju cijenu. Žrtvovao sam dosta stvari, ali ne žalim, jer je nogomet ono u čemu istinski uživam.

Koji je od brojnih suigrača u dosadašnjoj karijeri ostavio poseban dojam na tebe i zašto?

- Igrao sam s dosta kvalitetnih igrača, ali izdvojio bih Gorana Bogdanovića, legendu Partizana, Mallorce i Espanyola, s kojim sam igrao u Smederevu. To je igrač za kojeg slobodno mogu reći da je gospodin u kopačkama. Sigurno da je jedna od najkvalitetnijih osoba i nogometaša s kojima sam radio i uvijek će mi ostati u sjećanju njegovo ponašanje, kako na terenu, tako i izvan njega.

Kakav je Branko Karačić u usporedbi s ostalim trenerima koji su te trenirali?

- Svaki je trener poseban na svoj način. Aktualni trener jedan je od onih koji preferiraju napadački nogomet, a smatram da je zasigurno teže biti trener koji pravi napadačku ekipu, nego biti trener koji se brani. Sigurno je svojim trenerskim iskustvom i znanjem doprinio tome da budemo tu gdje jesmo.

Što smatraš svojim najvažnijim korakom u karijeri?

- Prelazak u Smederevo. To je bio moj iskorak prema nečem boljem i većem. Tu sam vidio nešto novo u nogometu, veću razinu profesionalizma i bolju organizaciju kluba, ali naučio dosta stvari.

A najveću grešku?

- Možda to što sam brzopleto napustio Ukrajinu, što sam se vratio na svoju ruku. Slušao sam i vjerovao pogrešnim ljudima. Doduše, nije sve njihova krivica, naravno da sam i sam kriv zbog takvog raspleta situacije.

Jesi li zadovoljan svojom karijerom?

- Ne volim se vraćati u prošlost i to što je sve moglo biti. Sigurno da mislim da sam mogao svoj potencijal mnogo bolje iskoristiti, ali što je tu je.

Što razlikuje svlačionicu Zrinjskog od ostalih u kojima si bio?

- To je svlačionica koja diše jednim tijelom. Zaista smo svi bliski, pijemo kave jedan s drugim, nema nekih grupiranja, što je za svaku pohvalu. Ta međusobna druženja, ta zdrava šala između nas i ta povezanost rezultira odličnim igrama i na terenu, što se može vidjeti i u dosadašnjim rezultatima.

Imaš jako neobično ime i zanima nas kako si ga dobio?

- Dobio sam ga po čukundjedu. Ovo ime je bilo namijenjeno prvom sinu mojih roditelja, međutim mama tada nije dozvolila i na kraju sam ga ja dobio, kao drugi sin. U mom slučaju vrijedi ona - nije kome je namijenjeno, nego kome je suđeno.

Prijelomni trenutak u životu?

- Definitivno rođenje sina Jakova.

Smatraš li sebe dobrim ocem?

- Moja supruga bi rekla da nisam idealan, a svaki otac će reći da je dobar otac. Iskreno, ne znam, volim puno vremena provoditi sa svojom obitelji. Nisam idealan, ali trudim se biti što bolji.

Pomažeš li supruzi oko djeteta?

- Mijenjanje pelena je moja specijalnost. To najbolje znam raditi i nije mi uopće problem. Od samog starta sam u toj ulozi, tako da mi to ne pada teško.

Je li te očinstvo promijenilo?

- Sigurno da jest. Sada trezvenije razmišljam i više živim za svoju obitelj, za dijete i suprugu, nego za sebe. Očinstvo ti pomogne shvatiti kako ništa nije važnije od samog djeteta. Iskreno, prvih mjesec dana nisam ništa osjećao, ali kasnije, njegovi osmijesi, pružanje rukice, prve riječi, prvi koraci, natjerali su me da se skroz promijenim.

U čemu je sin isti ti?

- Mama kaže da je bezobrazan i lijen na tatu, a ukoliko supruga tako tvrdi, onda se moram složiti.

Planirate li proširenje obitelji?

- U bliskoj budućnosti, da.

Kako si upoznao suprugu?

- Tanju sam upoznao u Sarajevu preko zajedničkog prijatelja. U početku nismo kliknuli, ali s vremenom je to postalo ono pravo. Imali smo nekoliko prekida jer sam odlazio igrati u inozemstvo i održavanje veze je bilo teško, ali kada sam se vratio u Sarajevo stvari su se posložile i rezultirale uspješnim brakom u kojem smo već pet godina.

Čime te osvojila?

- Između ostalog svojom odlučnošću. Kada hoće nešto napraviti onda ide do kraja i mislim da je to ono što najviše poštujem i cijenim kod nje. Nitko nije savršen, ali ona je za mene zaista savršena žena.

Ima li nešto u Mostaru što ti posebno smeta?

- Možda samo visoke ljetne temperature. Teško je trenirati i igrati utakmice u takvim uvjetima.

U čemu nisi dobar?

- U kućanskim poslovima.

Talent za koji nitko ne zna?

- Slikanje i pisanje pjesama. Kao manji volio sam slikati, ali brzo je splasnuo taj moj entuzijazam prema slikanju.

Što moraš imati u frižideru?

- Voćni jogurt.

Navika koja te izluđuje?

- Poslije spavanja sam još neka dva sata u krevetu.

Poroci?

- Previše spavanja i grickanje noktiju.

Kada gubiš kontrolu?

- U posljednje vrijeme, čini mi se, jako često, najviše kada sam neispavan i umoran. Tada ne rezoniram dobro stvari i sve mi smeta.

Najveći blam u životu?

- Prvi moj intervju pred kamerama, s 18 godina, u Smederevu. U tri minute sve što sam izustio bilo je aaaaaaa…mislim...aaaaa...

S kojom poznatom osobom bi se volio upoznati i otići na večeru?

- S Novakom Đokovićem. Sportaš je, predstavlja moju zemlju na pravi način, pravi je humanist, čovjek koji je ustrajan u onom što radi, a to mi se najviše sviđa kod njega. Čuo sam dosta riječi hvale  o njemu, jer ga moj brat osobno poznaje i inače ga čuva kada je u Srbiji.

JoomShaper